Na ovoj stranici SKGO objavljuje odgovore Stručne službe SKGO na pitanja koja iz lokalnih uprava dobija u vezi sa funkcionisanjem lokalne samouprave u različitim oblastima i sa primenom nadležnosti i poslova gradova i opština.
Odgovori su dati polazeći od prethodnih iskustava, uvida i gledišta Stručne službe SKGO o primeni nadležnosti lokalne samouprave, od potvrđene dobre prakse u gradovima i opštinama, kao i od iskustava saradnje SKGO sa partnerima iz republičkih institucija i različitih organizacija koje sarađuju sa lokalnim vlastima u Srbiji. Odgovori Stručne službe SKGO ne predstavljaju zvanično tumačenje primene propisa koji uređuju rad lokalnih vlasti, nego njeno mišljenje u vezi sa konkretnim pitanjem koje je postavljeno.
Baza pitanja i odgovora može se pretraživati preko pojma koje se pojavljuje u određenom pitanju ili odgovoru i preko tematskih oblasti, odnosno podtema, koje čine delove nadležnosti lokalne samouprave u Republici Srbiji.
Sve predloge i komentare u vezi sa ovim servisom možete poslati na e-mejl pitaj@skgo.org
Postavite pitanjeNa parceli u javnoj svojini JLS, sa pravom korišćenja Javnog preduzeća, čiji je osnivač u celosti JLS, postoji više objekata. U katastru nepokretnosti kao imalac prava na objektu upisano je navedeno Javno preduzeće, kao vrsta prava upisana je svojina a kao oblik svojine društvena. Da li postoji neka prepreka da se JLS, pozivajući se na član 72. Zakona o javnoj svojini upiše kao vlasnik predmetnih objekata? Predmetni objekti predstavljaju deo komunalne mreže.
Prema odredbama Zakona o javnoj svojini komunalne mreže, pri čemu pod se pod komunalnim mrežama smatraju i mreže sa pripacima (cevovodi, šahtovi, crpne stanice…) su u isključivoj svojini jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalaze.
Izmenama i dopunama Zakona o javnoj svojini (“Sl. glasnik RS”, broj 95/18), članom 77a. propisano je da je nadležni organ za upis prava na nepokretnostima (RGZ-SKN) dužan da po službenoj dužnosti, po sili zakona, izvrši upis prava javne svojine jedinice lokalne samouprave na nekategorisanim putevima i opštinskim putevima na kojima je kao korisnik upisana jedinica lokalne samouprave, odnosno njeni organi i organizacije, kao i na nepokretnostima iz člana 72. stav 5. alineje 2. i 3. ovog zakona (komunalne mreže, trgovi, ulice i javni parkovi).
S tim u vezi potrebno je da preko vašeg pravobranilaštva podnesete inicijativu RGZ-SKN da u skladu sa članom 72. stav 5. alineja 3. Zakona o javnoj svojini izvrši upis svojine jedinice lokalne samouprave na svim objektima koji čine sastavni deo komunalne mreže.
Na koji način postupiti kada u preduzeću postoji određeni broj spornih i sumnjivih potraživanja, tj. da li sva ova potraživanjamogu da budu otpisana od strane Nadzornog odbora preduzeća, a sve u skladu sa zakonskim propisima?
Potraživanja koja se imaju po osnovu nenaplaćenih računa za izvršene komunalne usluge, su deo imovine preduzeća. Preduzeće je prvo srazmerno izvršenoj usluzi imalo direktne troškove vezane za vršenje same delatnosti (isporučenu toplotnu energiju), da bi zatim zbog neodgovornog odnosa potrošača koji nije ispunio svoju obavezu, bilo dodatno finansijski opterećeno dospećem obaveze za PDV koje dospevaju na ukupan fakturisani iznos, kao i sa troškovima opominjanja i utuženja.
Odluke o sudbini sumnjivih i spornih potraživanja treba dakle posmatrati pre svega u kontekstu raspolaganja sa obrtnom imovinom preduzeća.
U smislu propisa o računovodstvu, nema smetnji da se na propisan način, na kraju izvrši trajni otpis jednog dela potraživanja koja nije bilo moguće naplatiti. Kako ovaj otpis u godini u kojoj se vrši u celini tereti rashode preduzeća, a čime se umanjuje osnovica za oporezivanje dobiti, celu proceduru treba sprovoditi sa posebnom pažnjom i na bazi verodostojne dokumentacije iz koje se nesporno može utvrditi da su pre donošenja odluke nadležnog organa preduzeća iscrpljena druga sredstva. U konkretnom slučaju, posledice oduzimanja imovine izvršnog dužnika i pretpostavka da bi on time bio doveden u težak položaj, po računovodstvenim standardima ne bi bili dovoljni za argumentovanje odluke o otpisu duga.
Generalno gledano, za bilo koji spor uvek je poželjno da stranke u sporu ne koriste krajnja sredstva, već da se sporne situacije prevazilaze nekom vrstom sporazuma ili poravnanja. Drugim rečima sporazumno rešavanje sporova je uvek moguće i uvek dobrodošlo, a to se može odnositi i kada je reč o prinudnoj naplati.
Po Zakonu o izvršenju i obezbeđenju, moguće je sporazumno odložiti izvršenje (članovi 120-127. Zakona), a moguće ga je i potpuno obustaviti. Tako se na primer u članu 65. stav 1. Zakona o izvršenju i obezbeđenju kaže da „izvršni poverilac može u toku celog izvršnog postupka, pa i posle pravnosnažnosti rešenja o izvršenju, da povuče predlog za izvršenje bez pristanka izvršnog dužnika.“ U narednom drugom stavu istog člana kaže se da se „u tom slučaju izvršni postupak obustavlja.“
Dakle, nije sporno da preduzeće u interesu mirnog rešavanja sporova po zakonom predviđenoj proceduri može i potpuno odustati od nekog potraživanja. Otvorena su jedino pitanja (1) razloga zbog kojih se donosi odluka o potpunom otpisu potraživanja ili o obustavi izvršnog postupka i (2) nadležnosti za donošenje takve odluke.
Pretpostavljamo da je po ovom pitanju nadležan Nadzorni odbor vašeg preduzeća, a moguće je (ima takvih primera) da kada se radi o imovini veće vrednosti, odluku o otpisu treba da donese nadležni organ jedinice lokalne samouprave u svojstvu osnivača preduzeća ili da je potrebna saglasnost na odluku Nadzornog odbora.
Međutim, bez obzira na to ko je nadležan za donošenje odluke, što se utvrđuje uvidom u osnivački akt ili statut preduzeća, razlozi zašto se odluka tog tipa predlaže treba da budu jasni i jasno obrazloženi.
Ukoliko postoji prostor za odlaganje ili obustavu izvršenja, a ne i za potpuni otpis potraživanja, u tom slučaju za eventualni pristanak za odlaganje izvršenja mišljenja smo da bi bilo dovoljno samo da se izvršni dužnik po tom pitanju zvanično obrati (dopis, e-mail) iz čega bi se mogla sagledati težina posledica oduzimanja njegove imovine. U zavisnosti od sadržaja tog obraćanja, moguće je da to bude dovoljan razlog da Nadzorni odbor preduzeća donese odluku o potpunoj obustavi postupka izvršenja.
Ukoliko je industrijski objekat izgrađen bez građevinske dozvole 1970. godine što je utvrđeno veštačenjem veštaka građevinske struke, da li se isti može smatrati legalnim i može li se primeniti odredba da ostali objekti na selu se smatraju legalnim ukoliko su izgrađeni pre jula 1973. godine ili pak obzirom da je objekat sagrađen u gradskom naselju nije legalan jer se primenjuju odredbe za izgradnju objekata iz 1948. godine?
Članom 4. Zakona o ozakonjenju objekata propisano je da se taj zakon ne primenjuje na objekte koji su izgrađeni bez građevinske dozvole, odnosno odobrenja za izgradnju u skladu sa propisima po kojima u vreme izgradnje nije bila propisana obaveza pribavljanja građevinske dozvole, odnosno odobrenja za izgradnju, u skladu sa propisima kojima se uređuje upis prava svojine na nepokretnostima.
Konkretno, misli se na propise kojima je bila uređena izgradnja i to:
U ovom slučaju, pošto se radi o industrijskom objektu, ukoliko je isti građen u naselju gradskog karaktera isti je morao u vreme gradnje imati građevinsku dozvolu.
Polazeći od člana 39. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći u okviru kog programa i programske aktivnosti i sa kojom funkcijom, u budžetu JLS planirati sredstva za finansiranje besplatne pravne pomoći i besplatne pravne podrške kad besplatnu pravnu pomoć pružaju advokati?
Besplatna pravna pomoć za građane kao njene korisnike i načini njenog ostvarivanja i pružanja, uređena je odredbama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (“Sl. glasnik RS”, br. 87/19).
Članom 2. definisano je da je cilj ovog zakona da se svakom licu omogući delotvoran i jednak pristup pravdi. Dalje, članom 5. ovog zakona definisano je da organ javne vlasti jeste državni organ, organ autonomne pokrajine ili jedinice lokalne samouprave i organizacija kojoj su poverena javna ovlašćenja.
Članom 9. stav 1. propisano je da besplatnu pravnu pomoć pružaju advokatura i službe pravne pomoći u jedinicama lokalne samouprave.
Članom 39. stav 2. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći propisano je da kad besplatnu pravnu pomoć pružaju advokati ili kad se sastavlja javnobeležnička isprava ili posreduje u rešavanju spora, jedinica lokalne samouprave snosi 50% naknade za pružanje besplatne pravne pomoći ili sastavljanje javnobeležničke isprave ili posredovanje u rešavanju spora, dok 50% naknade snosi Republika Srbija, preko ministarstva.
Članom 41. ovog zakona propisano je da kada se okonča besplatna pravna pomoć koju pružaju advokati, sastavi javnobeležnička isprava ili okonča posredovanje u rešavanju spora, pružalac podnosi organu uprave na overu: zahtev za plaćanje naknade za pruženu besplatnu pravnu pomoć, sastavljanje javnobeležničke isprave ili posredovanje u rešavanju spora, dokaze o pruženoj besplatnoj pravnoj pomoći, sastavljenoj javnobeležničkoj ispravi ili posredovanju u rešavanju spora u konkretnoj pravnoj stvari, kao i konačni obračun naknade. Kada Republika Srbija i jedinica lokalne samouprave zajednički snose naknadu za besplatnu pravnu pomoć koju pružaju advokati, za sastavljanje javnobeležničke isprave i posredovanje u rešavanju spora (član 39. stav 2), jedinica lokalne samouprave isplaćuje pružaocu celokupnu naknadu i dostavlja ministarstvu zahtev za isplatu 50% isplaćene naknade, kao i overeni konačni obračun naknade za pruženu besplatnu pravnu pomoć, sastavljanje javnobeležničke isprave ili posredovanje u rešavanju spora.
U Listi uniformnih programa i programskih aktivnosti JLS koji se nalaze u Aneksu 5 Uputstva za izradu programskog budžeta Ministarstva finansija RS (ažurirano u septembru 2020. godine), jedna od svrha Programa 15-Opšte usluge lokalne samouprave jeste i “obezbeđivanje usluga javne uprave i ostvarivanje i zaštita prava građana i javnog interesa”.
Imajući u vidu napred navedeno, može se zaključiti da su odredbama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, poverena određena ovlašćenja nadležnom organu uprave JLS u cilju da se svakom građaninu omogući jednak i delotvoran pristup pravdi, da se pružanjem besplatne pravne pomoći obezbeđuje pružanje usluga javne uprave i ostvarivanje i zaštita prava građana i javnog interesa (postiže se svrha Programa 15 propisana Aneksom 5-Lista uniformnih programa i programskih aktivnosti JLS), kao i da organ uprave JLS odlučuje po podnetim zahtevima i vrši naknadu za pruženu besplatnu pravnu pomoć.
Dakle, naknadu za pružanje besplatne pravne pomoći treba planirati u okviru Razdela: Opštinska/Gradska uprava, Program 15 – Opšte usluge lokalne samouprave, Programska aktivnost 0602-0001 Funkcionisanje lokalne samouprave i gradskih opština, Funkcija 130-Opšte javne usluge.
Da li može isto lice da bude direktor JU "Sportski centar" i da ostane da bude nastavnik u osnovnoj školi (oko 20% fond časova)? Da li se na ovu situaciju odnosi član 46. Zakona o sprečavanju korupcije?
Ovaj član predviđa da javni funkcioner, za vreme javne funkcije koja zahteva rad sa punim radnim vremenom ili stalni rad, ne može da obavlja drugi posao ili delatnost (stav 1.), osim izuzetno, ukoliko je u pitanju, između ostalog, nastavna delatnost, i to ona kojom se ne ugrožava nepristrasno vršenje i ugled javne funkcije, kada se njome može baviti bez saglasnosti Agencije i samo sa obavezom da prihode od ove delatnosti prijavi Agenciji (stav 2.).
S obzirom na to da je u pitanju nastavna delatnost u osnovnoj školi, u ovom slučaju svakako ne može biti reči o ugrožavanju ugleda javne funkcije, a, prema našem mišljenju, teško da postoje neki propisi zbog kojih bi ovaj javni funkcioner, vršeći istovremeno javnu funkciju direktora javne ustanove i nastavnu delatnost u osnovnoj školi, mogao ugroziti nepristrasno vršenje javne funkcije, odnosno mogao doći u sukob interesa tako što bi bio u situaciji da, na primer, vršeći javnu funkciju direktora javne ustanove odlučuje o svojim pravima i obavezama, kao nastavnika u osnovnoj školi.
Takođe, pretpostavljamo da se u ovom slučaju ne može dovesti u pitanje ni pravilo iz stava 6, prema kome je važno da nekim drugim zakonom ili propisom, koji regulišu rad direktora javne ustanove, nisu propisani poslovi ili delatnosti koje ovaj direktor ne bi smeo da obavlja za vreme vršenja javne funkcije i među kojima bi mogao biti posao nastavnika.
Zbog svega navedenog, smatramo da su u ovom slučaju ispunjeni svi uslovi iz člana 46. i da novoizabrani direktor javne ustanove "Sportski centar" ne mora da se obraća Agenciji za sprečavanje korupcije za saglasnost.
Ipak, direktor svakako mora da Agenciju obavesti o obavljanju ove delatnosti, u skladu sa članom 45. stav 1. U okviru tog obaveštenja, on treba da iznese sve relevantne informacije u vezi s obavljanjem svoje nove javne funkcije, kao i nastavne delatnosti, kako bi Agencija mogla da ustanovi da li su ispunjeni svi elementi iz članova 45. i 46. Zakona o sprečavanju korupcije.
S druge strane, skrećemo pažnju na pitanje dopunskog rada (nastavne delatnosti), koje se ovde postavlja. Odnosno, pretpostavka je da su autori Zakona o sprečavanju korupcije, prilikom formulacije člana 46. stav 2, koji propisuje kada je dozvoljeno vršenje drugog posla ili delatnosti bez saglasnosti Agencije, imali na umu poslove koji se obavljaju van radnog vremena javnog funkcionera. Odnosno, vršenje javne funkcije ne bi trebalo da bude ugroženo vršenjem druge delatnosti, ako bi se ona obavljala u vreme, kada je prema aktu o imenovanju ili postavljenju, javni funkcioner dužan da obavlja javnu funkciju. Zbog toga smatramo da je ovo manje pitanje o sprečavanju sukoba interesa, a više pitanje iz radnih odnosa i mogućnostima za vršenje dopunskog rada, o čemu više informacija i preporuke na koji način bi ovu situaciju trebalo rešiti tako da bude u potpunosti u skladu s propisima može dati inspekcija rada.